Po svojim pjesnickim nastojanjima i ostvarenjima, po svojoj raspjevanosti o ljubavi, po svom tradicionalizmu, pjesnik Jovica Djurdjic je u nasoj aktualnoj pjesnickoj situaciji usamljen i izdvojen, pa zato i po strani od osnovnih razvojnih tendencija modernog pjevanja i misljenja. Mnogi medju nama ce u toj poeziji Djurdjica kao pjesnika, u njegovoj poetici, naci dovoljno povoda za svoje kriticke objekcije i prigovore, a poneki i valjan razlog za potpuno odbijanje, odnosno bezrezervno odbacivanje Djurdjiceve poeticnosti i tetrijebskog pjeva. I ja ih shvatam. Oni pjevanju Djurdjicevom o ljubavi, uzitku i radosti pretpostavljaju udes savremenog covjeka, postvarenje njegovih izvornih moci i tragiku svijeta u kome istrajavamo. Srecom, umjetnost rijeci polaze pravo na vlastitu raznovrsnost, na neiscrpno mnostvo pjesnickih oblika i formi. Tom raznovrsnoscu kao slobodom samom umjetnost rijeci ustaje protiv uniformnosti pjevanja i misljenja. Pjesnik Jovica Djurdjic je to iskonski osjetio i intuitivno spoznao. Njegovi pjesnicki oblici isijavaju prema zivotu i svijetu covjekovom zivotnu radost i svjetovnu ljubav. Culnost Djurdjicevog pjesnistva podsjeca na more bez primorja, a u najsrecnijim trenucima poprima i ponesto od Epikurovog hedonizma, od njegove dijalektike zivota i smrti.
Pjesnicki svijet Jovice Djurdjica je jedinstven, lako uocljiv i ljudski prihvatljiv. Njegova jednostavnost je ovozemaljska. Davni iskaz Rastka Petrovica o mladosti kao svojevrsnom cudu zivota i nepresusnoj svjezini svijeta dobio je u pjesniku Jovici Djurdjicu svog spontanog zagovornika. Mladost kao svojevrsno cudo zivota ostvaruje se u ljubavi i njenim usponima prema svjetlosti, prema cistoti, prema punini bitisanja. Mladost kao neiscrpna svjezina svijeta ostvaruje se u zaljubljenosti lirskog subjekta u zenu, u poljsko cvijece, u svjetlosne poplave mediteranskog krajolika. Traje i zgusnjava se ljubavna igra u vremenu mjerenom poljupcima. Sve cega se pjesnik dotakne, sve sto usni i sto mu se dogodi, prerasta u pjesme ljuvene, u madjiju gonetanja jedne moguce geografije ljubavnika. I kraja tom gonetanju nema. Rukopis lijepog i obnazenog tijela prerasta u rukopis ljuvene pjesme, a za uzvrat i pjesniku i citaocu - ostaju u ustima ukus radosti. Lirskim dozivljajima i opisima Jovice Djurdjica ne manjka slikovitosti, razvijena metafora i preciznost simbola. Ovom pjesnickom svijetu, prenapucenom ovozemaljskim strastima i tjelesnim uzicima, primjerena je mjera ukusa, spontanog govora i jednostavne iskrenosti. Pjesnickim svijetom Jovice Djurdjica traje vladavina erosa. Jadranske obale sa svojom mladoscu, sa svojim ljubavnicima i njihovim nepomucenim strastima zaposjeli su vrijeme i prostor Djurdjicevog pjesnistva.
Mladost koja se ostvaruje i u ovozemaljskoj ljubavi na pjescanim plazama, u prozracnim sjenkama borova i cempresa, na vrelom stijenju, tik uz more, u vrela podneva ili pod zvjezdanim nebom, mladost koja uziva u sebi i cinu samoostvarivanja, laka srca prihvata vladavinu erosa. U tim munjevitim trenucima samopotvrdjivanja u drugom i sa drugim, u tim ekstaticnim stanjima ljudskih bica svijet realnosti razmice svoje granice do nestajanja. Koliko vjecnosti u tim kratkotrajnim probljescima zadovoljstva, radosti i srece, probljescima koji su osudjeni na konacnost, na prolaznost u zbiljskom prostoru i vremenu? Nema odgovora. O zadovoljstvu, radosti i sreci nakon njihova ispunjenja kao da je jos ponajbolje cutati i cutanjem ih braniti od znatizeljnika i ljubopitljivaca. Pjesnik Jovica Djurdjic kao da je povjerovao u suprotno. On vjeruje u iskaz, u pjesnicku artikulaciju rijeci i govora, u moguce oblike ljubavnog pjesnistva. Govoreci slikovito: pjesnik ljuvenih pjesama Bibliju svodi na sadrzaj Pjesme nad pjesmama. I kao sto ovozemaljski ljubavnici osjete zasicenost i sobom i drugim, tako isto i pjesma koja ih prati i pamti zapada u tromost, u sazvjezdje banalnosti, u monotoniju. Omama ustupa mjesto dosadi, a ona nam gasi redom sva budna cula. Jedno romanticarsko, jedno tradicionalisticko poimanje mladosti, ljubavi pjesnickog rukopisa prisutno je u poetici Jovice Djurdjica. Njegove najnovije i najbolje pjesme su nas u to uvjerile. Sve ostalo je pitanje pjesnickog dara i opsega izrazajnih moci ovog pjesnika.
Pjesnici u razvoju, pjesnici u usponu, pjesnici koji polazu pravo na promjenu i preobrazaj vlastite poetike, a takav pjesnik je i Jovica Djurdjic, nezahvalni su sagovornici sa stanovista tekuce kritike pjesnistva. Oni su kadri da ospore i poreknu kriticko promisljanje i sudjenje svojih kriticara.
Pjesnik nije ispunjen samozadovoljstvom. Proslavljajuci raspjevanim glasom ljubav i radost ljubavnika on se istovremeno opire samozadovoljstvu ispraznih ljubavnika. On sumnja. On se pita pred cudom zivota i tajnom covjekova svijeta. Da li ce doteci vremena za ljubav? Da li ce nas jos koliko sutra biti u vremenu ljubavi? Koliko su dugovjeki zakoni po kojima eros vlada? Da li nas strah od letenja udaljava od zivota i privodi obecanoj smrti? Tako obicna smjena godisnjih doba, tako obicni otkucaji svijeta promjene, dovode u pitanje sve stvorene slike, ritmove, simbole i metafore u pjesmi koja je proslavila ljubav i koja je povjerovala u trenutke njene ovozemaljske ispunjenosti kao u vlastitu vjecnost. Pjesnik Jovica Djurdjic se u dosluhu sa svojim pjesnickim svijetom nadnio licem iznad ponora-vremena prolazenja, trosnosti i osipanja covjekovog svijeta i njegovih vrijednosti. Postojane vrijednosti neumoljivevije nas suocavaju sa promjenama izvan nas i u nama samima. Ljubav je postojana vrijednost. Sadasnji trenutak je jedino vrijeme ljubavnika. Onaj minuli to vise nije. Da li ce pridolazeci biti nas - niko pouzdano ne zna. Ta mjera ljubavnika svedena je na mjeru trenutka, a u konacnoj istanci na puku fiziku vremena koja dijeli mladost od djetinjstva, zrelost od mladosti i koja nas privodi starosti i smrti. Zato smo skloni vjerovanju kako nizovi, kako ciklusi pjesama ljuvenih Jovice Djurdjica imaju svoju unutarnju dramaturgiju, logican redoslijed slika, prizora i cinova. Ciklican nacin Djurdjicevog pjevanja i misljenja privodi podaniku erosa carstvu tanatosa. Antologijske po vrijednosti, pjesme "Slap" i "Mi, more, san" sadrze ne samo kljuceve za "brave ljubavi", vec i za potpunije razumijevanje dijalektickog odnosa u kome stoji eros prema tanatosu. Treba isto tako spokojno primiti i cinjenicu da se ova obimna zbirka pjesama ljuvenih zatvara pjesmom "Smrt". To dijalekticko srastanje ljubavnika i smrtnika u jedno nije novo umodernom pjesnistvu. Njegovo prisustvo u poeziji Jovice Djurdjica je dragocjeno, jer pjesniku otvara nove puteve i nudi nesto drugacija, manje vesela i raspjevana pjesnicka ishodista.
Husein Tahmiščić
TODE ČOLAK
JOVICA DJURDJIC
LARISA
(Knjiga čitanja, Beograd, 1975)
Prve knjige pojedinih pisaca ponekad nose i sadrze u sebi vise od pocetnistva i pocetnickih nagovestaja; ima slucajeva kad one znace potpuno, celovito umetnicko ostvarenje i kada one, odmah, afirmisu svog autora kao gotovog, sigurnog i zrelog stvaraoca koji se nudi autenticnoscu pesnicke reci i osobenoscu ljudskih osecanja. Jovica Djurdjic, koji se ove godine predstavio zbirkom pesama Usnula devojka, potvrdjuje tu konstataciju jos jednom svojom, skorasnjom knjigom stihova pod naslovom Larisa. Ovaj mladi pesnik vec nekoliko godina skrece na sebe paznju osebujnoscu svog lirskog iskaza i svog lirskog sveta; on jos od 1969. godine dobija priznanja za svoju pesnicku rec na raznim konkursima, a Larisa je, zajedno sa zbirkom Ljubicasto gorje, dobila nedavno nagradu Fonda Drago Gervais u Rijeci. Larisa, cjelokupnoscu svojom, tu nagradu zaista i zasluzuje.
Jovica Djurdjic ulazi u zgradu nase literature posve tiho sa skromnoscu i dostojanstvom pesnika kome je stalo do te zgrade u kojoj se, pored nebrojenih eksperimentatora i plitkoumnih skrabala, nalaze i osvedoceni stvaraoci kojima je stalo do umetnosti i zivota, do coveka u zivotu koji tu umetnost inspirise. Postovalac reci i jasnog izraza, ciste misli i nenatrunjeg osecanja, Djurdjic Larisom nudi poeziju mladosti u kojoj ljubav zauzima prvo i prevashodno mesto. Vec dugo u nasoj lirici nije se o ljubavi govorilo i pevalo s takvom tananoscu i neposrednoscu, s tako sugestivno iskazanim lepotama koje coveku ljubav pruza i daje. Bez sentimentalizma i rasplakanosti, bez vapaja i gorcine, Djurdjiceva pesma ljubavi progovorila je izvornom neposrednoscu i, u dobrom smislu reci, naivnoscu. Larisa znaci unekoliko obnovu ljubavnog pesnistva koje se, u nasim cesto cisto pomodnim stihovima , negde izgubilo, negde presahlo, negde nestalo. Ta zbirka je, nesumnjivo, osvezenje i ona potvrdjuje da se poezija ne sastoji od igre recima, da ona nije i ne moze biti fraza, jos manje slatkorecivost. Ljubav kao nepresusno i svakidasnje ljudsko osecanje ima svoje izuzetne kompleksnosti, punoce i bremenitosti koje, kada ih se ispoveda, ne smeju da budu izneverene.
Postujuci klasicnu formu soneta i sonetnog venca, Djurdjic se u iskazivanju sveta svoje ljubavi pokazao dostojnim tog pesnickog oblika, ovladavsi njime potpuno, pustivsi da, u skladu sa raspolozenjima, zazvuci punim tonovima srca, zaobljujuci svoje kantilene u celovitosti koje mogu stajati same za sebe, ali koje se ipak, u sa sazvucjima, pretapaju jedna u drugu i izviru, izlaze jedna iz druge. Paucinasto i toplo Djurdjic ispoveda ljubav, dajuci je u svim prelivima i bojama, ponajcesce vedrim, bistrim, prozracnim, jer u stihovima ovoga mladog pesnika ljubav ne nudi crnine i sunovrate, ponore i beznadja. Mladalacka idealizacija ljubavi i njenog sna o lepoti u Larisi nije izostala, kao sto nije izostala ni konkretnost jednog dozivljaja koji je dubok i koji je pun, koji je odista mladost i, isto tako, zdravlje mladosti. To zdravlje mladosti i miris njen progovorili su u krvotoku Larise iskrenoscu srca sto druguje s lepotom zene i raduje se.
.... Djurdjiceva poezija ima posebnu ambijentaciju vezanu za zivotnu svakodnevicu, a njegove metafore i pjesnicke slike najcesce su gradjene na subjektivno-lirskoj korespodenciji sa prirodom i njenom fenomenologijom. Kao ona Cesariceva vocka okicena kisnim kapima sto se presijavaju na suncu, treperi gotovo svaka Djurdjiceva pjesma vatrometom sjajnih metafora u kojima dominiraju slike ljeta, sunca, bilja, neba, zvijezda...
(STANISA TUTNJEVIC, iz recenzije za zbirku Usnula devojka)
... Djurdjiceva svijetla, romanticarski zvucna lira odzvanja trubadurski toplo i prisno, cak ohrabrujuce. Pjesnik u ljubavi iznalazi utociste, vedrinu zbog koje vrijedi zivjeti. On je u svoju liriku istocio car unutrasnjih sazvucja. Ljubav prema zeni je osnovni motiv, izvoriste iz kojeg se radjaju pjesme. Ima u Djurdjicevim stihovima ushicenih, iskrenih podrhtaja i usplahirenosti (Dolazis s mirisom bilja). U tri pjesme (Beleska o devojcici, Devojcica i Ljubav devojcice) pjesnik je otkrivao svu plemenitost nevinosti i naivnosti, cednosti, cistoce i prirodnosti djevojcice. Stoga tri pomenute pjesme cine malu trilogiju, svojevrsni hvalospjev bezazlenosti koju simbolizira djevojcica.
SPIRO MATIJEVIC
...Po prirodi svog talenta, po prirodi svojih pjesnickih nakana i ostvarenja, Jovica Djurdjic je veoma rijetka, gotovo jedinstvena pojava u nasoj najnovijoj poeziji. On je vidovit gotovo za sve oblike, sadrzaje i manifestacije zivotne radosti i srece. Gotovo nevjerovatno, pa ipak je tako. I dok drugi pjesnici u prigodnim situacijama i konjukturnim prilikama glume, domisljaju i mamuzaju tzv. zivotnu srecu i izigravaju zivotnu radost, stvarajuci neku vrstu prolazne i primijenjene poezije, dotle Jovica Djurdjic sve cega se dotakne - preobrazi u simbol ili sliku, u iskaz ili pjev najcesce vedrine, radosti i srece. On u svemu nalazi radost. On u svemu uziva kao drevni hedonista.
Pjesnik Jovica Djurdjic je naprosto srecan i radostan. Njemu polazi za rukom da u zivotu koji zivi nadje oslonac svojoj radosti i sreci. I u tome je njegova posebnost, njegova izuzetnost medju pjesnicima...
Pjesnik je svjestan svog neobicnog polozaja u nasoj poeziji. Vlastiti rukopis razvija do prefinjenosti. Razvija smisao za mjeru. Prihvata rijeci u opticaju, pa i one koje su vremenom izandjale. Vraca im prvobitno znacenje.
Pjesnici kova Jovice Djurdjica su rijetki u nas.
HUSEIN TAHMISCIC
JOVICA DJURDJIC: "ZIRAFA ZERALDINA"
Nastojeci da odrazi specificnost djecje psihe i emotiviteta, dozivljavanja i osmisljavanje pojavnog svijeta, pjesma za najmladje zivo reaguje na promjene senzibiliteta, fizicku i psihicku stvarnost odrastanja. Uronjen u veliku nepoznanicu postojanja malisan i u pjesmi trazi saveznika, savjetodavca, razgovornika, kljucara mnogih zabravljenih kapija kroz koje treba proci da bi se odgonetnula "velika tajna" svijeta. Od Zmajeve naivne, svjeze, jednostavne "pevanije", od Vitezovih raspjevanih gajeva u kojima je pjesma postajala nasmijana, slobodna zvucna igra, muzika rijeci, od jezickih eksperimenata i prevlasti tehnologije nad inspiracijom, nonsensa i toposa naopakog svijeta (od koga ni Copic nije bjezao) do Radoviceve pametne, podsticajne, saljive i ozbiljne, mislece i radoznale "cackalice", pjesma je, u onom svom najvitalnijem i najkreativnijem segmentu, nastojala da bude nova, drugacija, samosvojna, bliska djetetu i svijetu, znaci z d r a v a u smislu Radovicevog odredjenja njene poetske sustine.
Pa iako danas na horizontu savremene srpske pjesme za djecu ne vidimo ni jedno dominantno ime koje znaci i zraci, dosta je stvaralaca koji ne gube visinu leta, ustrajavaju da se svojim lirskim glasom ne utope u horu osrednjosti i rutine.
Jovica Djurdjic je, svakako, jedan od njih. Uostalom, Djurdjic nije pjesnik od juce. Do sada je za 30 godina ustrajavanja u spisateljskom poslu (steta sto nicim nije obiljezio svoj jubilej!) objavio deset sto proznih sto poetskih knjiga, a "Zirafa Zeraldina" mu je jedanaesto djelo.
Poceo je, naravno, ljubavnim stihovima u kojima je bilo vitesko-trubadurskog zanosa ljepotom zene ("Larisa"), a ta ga emocija nije napustala, ali je postajala punoznacnija i ljudski bogatija. U dobu pune zrelosti Djurdjic je shvatio da vjecita mladost poezije izvire iz mladosti srca, iz vjecno zivih glasova djetinjstva koji, u dusi istinskih stvaralaca, nikada ne gube intenzitet niti carovitost "nevinih rijeci". Ali, autor "Zirafe" nije se oslanjao na imaginarni podsticaj, radoznalost novog iskustva vec je, ocito, dosta citao, gledao i slusao, domisljao u kom tonalitetu ce njegova "djecja" melodija zazvucati najupecatljivije. Kao prvo, on je shvatio da pjesma za najmladje mora da bude slobodna i nepredvidljiva, oslobodjena pametovanja, nestasna, razigrana i neobicna, da treba da podstice radoznalost, da ocima cudjenja zaviri u prostore nevidjenog svijeta ili da kroz kljucaonicu viri u nedosegnuto vrijeme buducnosti. Slijedeci to saznanje Djurdjic je svoju zbirku komponovao iz dvije vrste motivskog materijala: pjesme zoo i intimnog zvuka koje je redao po slojevima, cineci od "Zirafe Zeraldine" slatku lirsku tortu.
Svijet zivotinja je blizak djeci. Opus mnogih stvaralaca za najmladje pruza stranice vesele, lirske zoologije. Tako je, npr., Gvido Tartalja preferirao medvjede i vrapce, Desanka "svet suma, polja i livada, insekata i sitnih buba", Vitez krilate stanovnike plavetnila. Djurdjic je skliznuo u egzoticno podneblje i tamo nasao modele svojih stihovanih portreta. Ali, i do sada je pred pjesnickom kamerom pozirao "jedan lav/ strasan lav/ narogusen i ljut sav", skljocala celjust "aligatora iz Nilatora" itd. Djurdjic je uspio da sacuva originalnost svog pogleda, svoju zoo slikovnicu nasara ne samo autenticnim bojama dalekih pejzaza nego da "slicice" ukrasi "tufnama" smijeha i sitnim zrncima mastovitosti koji joj daju lakocu i dopadljivost. U "ljubavnoj" lirici autor nije nov, ali je samo osjecanje koje se budi u dusama malisana toliko novo i nepoznato da svaka mnogo reprizirana epizoda ima u sebi nevinu draz istinskog uzbudjenja koje plasi i raduje istovremeno.
Miroslav Antic je tvrdio da je svaka prava ljubav - prva. Zato Ddurdjiceva poezija ne zna da broji dalje od jedan. Svaka je ljubav, ako jeste i dok jeste, prva, prava i neponovljiva. Ono sto ce kasnije doci, pripadace nekoj novoj prici, bolje drugoj pjesmi. Pjesnik ce je, zajedno sa svojim Stefanom i Anom, docekati spreman.
Prof. dr ZORICA TURJACANIN
Jovica Djurdjic: ZIRAFA ZERALDINA, pjesme za djecu
Uci u djecju dusu, vidjeti svijet djetetovim ocima i isti taj svijet, bez suvisnog moralisanja i nametljive didakticnosti, stihom oslikati tako da bude saglasan sa djecjim vidjenjem stvarnosti, koja se moze posmatrati i kroz prizmu razuzdane maste - to su uslovi koje je vrlo tesko ostvariti, ali i bez kojih nema istinski vrijedne poezije za najmladje. U ispisivanju zbirke Zirafa Zeraldina, Jovici Djurdjicu, mladoj citalackoj publici (kao i odrasloj, uostalom) dobro poznatom autoru, poslo je za perom da osjeti tanane treptaje djecje duse, da zajedno s djevojcicama i malisanima radoznalim i zacudjenim pogledom posmatra sve ono sto je oko nas i sto vidimo ili, mozda, ne vidimo, ali duboko prozivljavamo i osjecamo, pa da sve to onda nenametljivo disciplinovanim stihom isprica na jednostavan nacin, bas onako da mladi citalac pomisli kako bi to isto i on opjevao bas tako i nikako drukcije. Najbolje su za djecu one knjige koje bi rado, kao autori, potpisali i oni kojima su namijenjene, a ova zbirka Djurdjicevih pjesma svakim damarom i stihom tezi tome, i uspijeva, da bude takva.
Zivotinje, narocito one egzoticne, o kojima djeca saznanja sticu iz knjiga, prica svojih baka i djedova, crtanih filmova i televizijskih emisija, ne slucajno, zauzimaju znacajno mjesto u autorovom tematskom interesovanju. One u ovim pjesmama, vise u razudjenoj masti nego na matrici basne ili bajke, poprimaju ljudske osobine, bolje bi bilo reci - osobine nicim opterecene djecje duse, pa zato nije ni cudo sto zirafa, puz, pcela, nilski konj, ili krokodil postaju dio drustva koje se s djecicom igra u skolskom dvoristu ili izmedju solitera. Ovim se, naravno, ne iscrpljuje tematika ove knjige. Dijete u stvaralackoj igri, dijete u porodici, dijete u prirodi, dijete koje se zaljubljuje - sve je to u sferi pjesnikovog interesovanja, ali je to dijete uvijek, naravno, na svoj nacin, veliki mali covjek, neko ko nije tu samo zato da bi mu se pricale price, nego se od njega ucekuje da i sam ucestvuje u njihovom kreiranju.
Banja Luka, 9. 3. 2005.
RANKO PAVLOVIC
KRUGOVI ZAVICAJNIH SLIKA
Jovica Djurdjic: "Istrgnuti rukopis"
(Izdanje "Interpress", Beograd, 2004.
Poetski svijet najvecma sacinjavaju "istrgnute pojedinosti". Istrgnuto je po svojoj prirodi i odabrano, sa vidnim ucescem esencijalnog faktora, koji se najcesce vraca proslosti kao izvoru inspiracije.
Jovica Djurdjic u zbirci poezije "Istrgnuti rukopis" premotao je mnoge niti proslosti u sebi samom, smatrajuci ih dovoljnim za tvorenje ispovjednog atlasa. Necu reci da se time ovladalo srecom, jer je ona po pravilu zakriljena tamnim zastorom. To zakriljenje ne umanjuje privlacnost njenog privida. Privid je sam po sebi zavodljiv i emotivno rodljiv.
U tom smislu indikativna je pjesma "Nepoznata semenka", u kojoj se pjesnik pita sta ce iz nje nici. Svjestan da u svemu leze korijeni tajne i da je tajna zasnivac bica i njegove pustolovne odredivosti, poeta tajnu smatra vrstom spasonosne sjemenke koja obogacuje i produzava covjekovo postojanje: Niknuce ona kroz nasu dusu napuklu.
Svijet za jedinku ne postoji ako se ne zaziva. Zazivanje je glavna postulacija desavanja. Ono obuhvata sire spoznajne skale i kao takvo stimulise duh da traga za najlicnijim supstancijama egzistencije. Djurdjic egzistenciju smatra dramom. Ne treba zaboraviti da se zivot dozivljava kao mora i svaki svjetliji treptaj predstavlja "pilulu ozdravljenja".
Dakako, uobrazilja pomaze da se sila naznacene more ublazi, a to je moguce, ako se uspostavi spona "izmedju sna i ljubavi". Ona je u mladosti najjaca, a stihovi ove zbirke uglavnom markiraju to vrijeme. Po Rusou uobraziljni svijet nema granica, sto znaci da se izlaze sirenju kao stalnoj tvorackoj opsesiji. Tada je slap mjesecine slican ljupkosti zene, ali to brzo zasjene brige. Rijec je o "slapu svetlosti koji nas zanosi i unistava". To ne znaci da je time oslabljena moc unutarnjeg ogledanja. Rekao bih cak da je pojacana. Unutrasnji senzori uslovljavaju dotoke novih ideja i impulsa. Djurdjic ih sponatano eksploatise. Nijesu samo sadrzani u temi ljubavi, nego i drugim zivotnim konstantama, u koje treba ubrojati i fenomen vremena kao bitnu sastavnicu pojmovnih i drugih entiteta.
Mnogo je toga sto sacinjava svijet bica. Njegovim uvodjenjem u poetsku refleksiju poeta im osigurava ne samo zeljenu protocnost, nego im pribavlja i senzibilnu punocu. Posebno u onim tematskim krugovima koji rabe temu covjekove ranjivosti i sjete.
Samo se u sferi uobrazilje moze steci duboko osjecanje svoga ja. Zbog toga Djurdjic poseze za vrstom takvog svijeta. U njemu cisti osjet oznacava preovladjujucu silu u transformaciji vlastitog izraza. On se nesuzdrzano rasprostire. Oblik toga rasprostiranja prevashodno je culnog sklopa i posjeduje izvornu determisanost. Postaje jasno da osjet, da njegova fluidna priroda, nastaje iz podsjecajnog znaka ove ili one pojave u prirodi. To moze biti muzika lisca, stropostavanje svjetlosti u more ili neki drugi uzrok.
Poeta pomocu njihovog (dejstvujuceg) udjela siri deltu osjecanja, a time i moc njihove kreativne desifrizacije. Obnavljanje je zavisno od onoga sto ga je izazvalo. Mogao bi to, kaze poeta, da bude stari bol ili prepoznatljivost negdasnjeg straha. Najvise je slika zavicajnog prostora. Istina, one su izgubile svojstva fizickih figura. Zamisljanje im je umnozilo nostalgicne obrise. Postalo draz utisaka: Drvo izraslo iz mojih ociju / Ima pticu u svojoj krosnji, / Ima tajnu u svome korenju.
Dusa tek u svojoj dubini nalazi identitet. Dubinu navjescuje vizija. Njen kret ka jezgru fiksiranog obilja - doziva breze, trepet trske i slicno. Mnoge pjesme ove zbirke nastale su na podlozi vizuelizacije predmetnog sloja. Magnovenje im je dalo energetski potencijal. Ono sto u magnovenju nastane, pojacava utisak dozivljajne punoce. Mir je u nemiru najtrajniji!
Ovoj zbirci dajemo s razlogom takvu imenljivost. Na to nas navodi izvanredna Djurdjiceva pjesma "Lepsi je svet iznutra". U njoj je poeta dostigao zavidan stepen zanosa. To je mogao jer mu je magnoveni faktor bio glavna podloga kreacije. Ono je blisko hipnotickom stanju, koje oscilira izmedju iskustvene po(r)uke retrospektivnih vizija. Neke Djurdjiceve pjesme imaju oblik sanjarenja, sa intezivnim zamasima culne strasti. Sta je uostalom dozivljaj do sabiranje bica na emotivnom i saznajnom planu. Neka vrsta njihove dubinske subjektivizacije, izdvojene i poetski fino modelovane.
U ovoj poeziji zanos predstavlja jednu, a ushicenja drugu stvar. Ushicenje je trenutacno i ono stremi sjecanju kao izvoru inspiracije, dok zanos ima trajnije frekvencijske udare i vecu sposobnost da se prelije u snovne atribucije i zeljno cekani mir. On je obujmljen slikama ozarenja, koje se skladno smjenjuju. Evo kako se izricu cari tisine: To davna je slika koju misao vrati / Na trenutke sto su znali lepse sjati. Sliku je porodila afektivna misao, sto je jedan od znakova njene slojevite fokulacije.
Nista nije poraznije nego pjesnickom duhu nametati granice. Uobraziljni svijet ih rusi, prenoseci sredista gravitacije ka novim spoznajama. Vazno je bilo te spoznaje odjenuti u ruho omamljivog lirskog izraza. Dati im ponekad i pobunjenicko svojstvo, ali samo ako ga je uslovio nemir bica. Djurdjiceve pobune nijesu radikalne, ali i takve kakve su razvlascuju tradicionalne oblike pjeva i zapucuju se oneobicenim vokacijskim diskursima. Nije vazno da li se time spektrira proslost ili sadasnjost. Ona je odabrani pjesnikov dom. A mi znamo da se bice uvijek rado vraca domu, ne zatvarajuci pri tome dveri prezenta i futura: Snovi cije boje jos pamtimo dobro / Dovoljno su nas opcinili sjajem / Da u tisini svojoj patimo.
Ma sta nas obuzimalo, tjeralo na izazov, nece nas patnja zaobici. Ona iskazuje sliku nase kratkovjekosti, prebiranja po nutrini, sa uvijek poraznim nagovjestajem da je uzaludje postojanije od nade.
Ova zbirka pruzila je jedan od takvih pokazatelja, dakako efektno poetski otjelotvorenih i sintagmiranih u maksimu vapijuce sadrzine: Grumen mraka dubi ranu u nama...
ZARKO DJUROVIC
PRICE O CARIMA ZRELOG DJETINJSTVA
(Jovica Djurdjic: Simonine oci, "Ars Poetica", Beograd 2006)
Saznanjima i iskustvima stecenim u djetinjstvu pisci se rado i cesto vracaju. U tom pogledu nije izuzetak ni pjesnik i pripovjedac Jovica Djurdjic (1949), koji u zrelom zivotnom dobu poseze za ozivljavanjem uspomena iz djetinjstva. Prosle godine objavio je zbirku pjesama za djecu Zirafa Zeraldina, a ove knjigu prica Simonine oci, obje posvecene slikanju tog najuzbudljivijeg perioda zivota.
Price iz zbirke Simonine oci svrstane su u dva ciklusa - Njezne godine (6) i Biserna skoljka (6) i u njima su date bitne odlike pubertetskog uzrasta: intenzivan fizicki rast i psihicko sazrijevanje, koji su praceni burnim promjenama u ponasanju mlade licnosti; pojava prvih simpatija prema drugom polu; avanturizam kao izraz potrebe za upoznavanjem svijeta; zelja za dokazivanjem pred vrsnjacima; stid zbog socijalnih razlika koje mladi mnogo dramaticnije dozivljavaju od odraslih; strah od nepoznatog i dr.
O tim delikatnim temama Djurdjic kazuje toplo, prisno i sugestivno tako da citalac u njegovoj prozi prepoznaje momente iz svog djetinjstva a sa likovima iz prica ucestvuje u avanturama i dijeli sa njima nemire i strahove koji prate svako odrastanje.
Radnja ovih prica vezana je za dva lokaliteta - Djurdjicev zavicaj (selo Glogovica kod Dervente) i sadasnje mjesto piscevog boravka (Malinska na ostrvu Krku). Jednu grupu prica cine one cija se radnja dogadja u primorskom ambijentu (Visnja, Prva ljubav, Ostrvo, Krinka), a drugu one koje se zbivaju u piscevom zavicaju (Njezne godine, Djevojcica tuznih ociju, Vasar, Najcudnija kazna, Ribe).
Bez obzira na to o kom miljeu je rijec u prici, pisac nas snazno vezuje za svoj tekst. On citaoca podjednako odusevljava uzbudljivom pricom o djecacima skolaracima (njih ukupno dvanaest) koji su bili zaljubljeni u lijepu i pametnu djevojcicu Kati Vegel, kcerku kapetana broda, koja je s porodicom iznenada doselila u njihovo malo primorsko mjesto i postala predmet njihovih djecackih zelja i snova (prica Visnja) kao i evociranjem sjecanja na veliki Gospojinski vasar u Derventi, koja cuvaju cari djecjeg vidjenja i dozivljavanja svijeta: iscekivanje vasara tokom cijele godine, brizljivo prikupljanje novaca za to veliko slavlje, uzbudljivo putovanje konjskom zapregom i pjesice u udaljenu varos, detaljno opisivanje vasarske atmosfere, ucesce u raznovrsnim vasarskim sadrzajima itd. (prica Vasar).
U Djurdjicevoj zbirci posebno mjesto imaju opisi prvih simpatija medju djecacima i djevojcicama. Tome su posvecene sve price iz ciklusa Njezne godine i prica Krinka iz ciklusa Biserna skoljka. Ljubavne emocije djevojcica i djecaka koji se nalaze na pragu mladenackog doba Djurdjic je prikazao u najcednijem vidu - u ceznjivim pogledima, dvosmislenim nagovjestajima intimnih osjecanja, nespretnim izjavama i neocekivanim postupcima.
Umjetnicki najuspjelije price u prvom ciklusu su Visnja i Njezne godine. U prici Visnja osjecanja djecaka i djevojcice su prikazana realno, dok u prici Njezne godine ona vise pripadaju masti nego stvarnosti, vise su u sferi zeljenog negoli moguceg.
Za razliku od navedenih prica, ostale iz ciklusa Njezne godine (Prva ljubav, Djevojcica tuznih ociju, Petrof, Mali zet) date su sa manje inventivnosti. U njima je naprosto varirana tema o susretu djecaka i djevojcica, njihovom upoznavanju i zblizavanju u igri ili nekoj drugoj aktivnosti i o pojavi prve ljubavi medju njima.
Price u ciklusu Biserna skoljka (osim price Krinka) tematski se potpuno razlikuju od onih u cuklusu Njezne godine i svaka od njih je autenticna slika nekog dozivljaja djecaka i djevojcica pubertetskog uzrasta. Po snazi slikanja vasarske atmosfere i dozivljavanja vasara od strane naratora i njegovih drugova izdvaja se prica Vasar. Ona najbolje pokazuje koliko dozivljaji iz djetinjstva i rane mladosti jos uvijek opsjedaju i privlace piscevu paznju i aktiviraju njegovu mastu.
Potrebu djecaka i djevojcica ovog uzrasta da se dokazuju pred vrsnjacima Djurdjic je prikazao u pricama: Visnja, Djevojcica tuznih ociju, Petrof, Mali zet, Krinka i Vasar. Ponekad je zelja za dokazivanjem skopcana i sa opasnoscu, kao, na primjer, u prici Djevojcica tuznih ociju, u kojoj djevojcica Kaca prezivljava golemi strah dok se na insistiranje djecaka sa kojim se druzi penje na kulu iako se plasi visine. Ali, i ova prica ima lijepu poentu: glavna junakinja price na kraju dozivljava dvostruko zadovoljstvo - sto je sa visoke kule vidjela cijelu okolinu i sto je savladala strah.
Upravo zato sto evociraju sjecanja na minulo vrijeme djetinjstva, naracije Jovice Djurdjica u zbirci Simonine oci sadrze visi stepen dozivljenosti. Svojom slikovitoscu i toplinom one najbolje potvrdjuju istinitost Kjerkegorove misli koja glasi: "Zivjeti u sjecanju najpotpuniji je zivot koji se moze zamisliti".
CVIJETIN RISTANOVIC
GIACOMO SCOTTI
LJUPKE, DRAŽESNE, JEZGROVITE STIHOVANE BAJKE
Pozdravna riječ na promociji zbirke pjesama za djecu "Žirafa Žeraldina"
Posljednih deset i više godina Jovica Đurđić i ja rijetko se susrećemo, između nas je more: ja sam ostao u Rijeci, on se preselio na najveći kvarnerski otok. No, bez obzira na to, nije se prekidalo staro prijateljstvo koje je počelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se Đurđić javio svojim prvim pjesmama i kretao se u krugovima Riječkog književnog društva. Naše je prijateljstvo, dakle, počelo prije više od trideset godina sazrijevši u vrijeme kada je Đurđić pjesnički "eksplodirao" objavivši odjednom dvije zbirke već zrele poezije i to "Usnula devojka" u Sarajevu i "Larisa" u Rijeci, želeći time simbolično povezati zemlju u kojoj se rodio i grad u kojem je došao živjeti kao mladić i gdje je proveo dvadeset nadam se sretnih godina.
Od samog početka njegove književničke avanture, Đurđićeva je poezija bila i ostala lirska i čista, karakterizirana stogim formama versifikacije i rimovana, dakle lijepo obučena i muzikalna. I premda takva poezija zna biti teški orah prevodiocima, ona me je od samog početka izazivala, te sam je pokušao prevesti na talijanski, želevši sačuvati njezinu strukturu i rime. Kasnije su Đurđićeve pjesme prevedene i objavljene i na druge jezike kao što je engleski, ruski, poljski, češki, slovenački, makedonski.
Do danas je naš pjesnik objavio jedanaest knjiga pjesama i priča. Osim već navedenih iz 1974. godine, tu su pjesničke zbirke "Ruke večernjih ljubavnika" iz 1984, "Ljubičasto gorje" iz 1976. godine, "Ljupko telo" koje se pojavilo godinu dana kasnije, zatim dvojezično srpsko-englesko izdanje "Košuta i lopoči" koje je izašlo 2000. godine u Beogradu, bibliofilsko izdanje "Njene oči more" (Malinska, 2004) te, iste godine izbor iz cjelokupne Đurđićeve pjesničke produkcije pod naslovom "Istrgnuti rukopis", koji se pojavio takođe u Beogradu. Ovim knjigama pjesama "za odrasle" treba dodati zbirku kratkih priča za djecu "Sanak Sklopiočić", koju je autor objavio u Rijeci davne 1983. godine, kada se pojavila i druga njegova knjiga za djecu, pjesnička zbirka "Kako volim Anu". Danas slavimo rođenje još jedne knjige, koju Jovica Đurđić posvećuje i poklanja najmlađima; to je fantastično lijepo grafički opremljena i ilustrovana knjiga pod naslovom "Žirafa Žeraldina". Objavljena je u Beogradu, u izdanju nakladničke kuće "Ars Poetica", ilustrator Kosta Zdravković. Recenzenti su dva moja stara prijatelja: Zorica Turjačanin koju smo susretali gotovo svake godine na Zmajevim dječjim igrama u Novom Sadu i Ranko Pavlović iz Banjaluke. Kao što vidite, knjige služe pored ostalog da nam donesu vijesti o prijateljima koje je nedavni rat udaljio od nas ali ne i od našeg srca.
Srećom, nikakv rat ili zid ili granice ne mogu ugušiti glas poezije, pa sam večeras sretan da mogu kazati nekoliko riječi o svom prijatelju pjesniku u povodu promocije njegove najnovije zbirke. Želim mu prije svega čestitat, reći mu da sam uživao čitajući njegove priče u stihovima - priče o žirafi, o pužu, o bijeloj pčeli, nilskom konju, krokodilu, o Panonskom moru u Derventi, o morskom vuku, i o ljubavi. Uvijek su Đurđićeve pjesme pune ljubavi, a ova knjiga posebno. Siguran sam da će mladi čitaoci biti oduševljeni, uživajući, kao što sam ja, star čovjek, uživao. Tim više što je Jovica od "Žirafe Žeraldine" učinio "slatku lirsku tortu", kako bi rekla Zorica Turjačanin.
Pred nama su ljupke, dražesne, jezgrovite stihovane bajke - točno šezdeset i jedna - iz koje će mališani puno saznati ne samo o životinajma i ljudima, već i crpjeti ideje, obogatiti vlastiti svijet osjećaja i snova, a nadasve će učiti voljeti sve što je dobro u nas i oko nas, u ljudima i u prirodi. Đurđić uči nas, prvenstveno, da volimo.
Jer bez ljubavi i ljubavnih strasti
Ovaj ludi svet mogao bi propasti.
Na kraju, dozvolite da poželim Jovici Đurđiću još mnogo takvih i sličnih lijepih knjiga, i da sačuva dječački duh. A za ovu knjigu - veliko mu hvala.
Giacomo Scotti,
Rijeka, 28. 6. 2005.
DRAGICA TORIĆ-DRENOVAC
ZRAČNA I ČISTA LJEPOTA
Pozdravna riječ na promociji zbirki pjesama "Žirafa Žeraldina" i "Istrgnuti rukopis"
Prije svega htjela bih vas lijepo i srdačno pozdraviti i reći riječ koju o poeziji Jovice Đurđića, pjesnika i mog dugogodišnjeg prijatelja. Kako nisam kritičar niti se time bavim, a kako ponekad i moja lira tiho zasvira, odazvala sam se Jovičinoj želji da dadem svoj obol pri promociji njegovih dviju zbirki, za velike i male kako se to obično kaže.
Prva zbirka, ako ćemo tim redom, veoma je ljupka, dražesna i graciozna naslova "Žirafa Žeraldina", u samom naslovu ritmički štimana, pobuđuje, kao što rekoh, i male i velike na čitanje. I kada se uzme u ruke ova zbirka dječje lirike već od samog početka vidimo da tu nema nametljive didaktike; tu se svakako nađe pouka ali nenametljivo kroz stihove i veoma uspješne rime, gotovo u šali i bez izvještačenosti, odnosno veoma prirodno. Treba zaista biti potkovan u majstorijama rime i stiha i u isto vrijeme biti dijete i dio dječjeg svijeta da bi se ispod pera postigla ovako dobra atmosfera. Jovica tretira dječje i mladenačke emocije s poštovanjem i suosjećanjem, te je u isto vrijeme njegova zbirka mala oda dječjoj intelegenciji i intimnosti, a također dovitljiva vizualna i verbalna poslastica.
Autor prati s naklonošću prve dječje ljubavi, tu je zaljubljeni Stefan i prekrasna Ana, pa tuga i školska klupa kad Stefan i Ana ne sjede skupa. Veoma vješto i ko kratka gatka autor se kao ovlaš i socijalnih razlika laća. Ne zaboravlja vrijednost narodne pjesme i značenja Kraljević Marka i daje kroki svoga djeda koga zanima najviše na svijetu baš ta narodna pjesma. Jovica u pjesmama vješto zna nacrtati recimo mrava, kome je dosta mukotrpnog rada pa bi htio najviše na svijetu da se malo odmara. Tu se našao i njegov pas prelijep i vjeran i pravi drug imenom Laki (Lucky iliti Srećko) kojeg Jovica i u pjesmi i u životu mazi i pazi. Nije zaboravio ni Bijelu pčelu ni onu iz mašte ni ovu iz naše Rijeke koja stvara kulturni med i dobija pohvale lijepe. Tu ima i ličnosti iz povijesti kao što je Karađorđe i njegovi od blata topovi, a značenje Nikole Tesle za nas i cijeli bijeli svijet, teče iz stiha u stih kao pravi med. Što reći više nego da je čarobni dječji svijet još jedanput ne i zadnji put na najljepši način ispod Jovičinog pera obogatio dječji a i naš duhovni svijet. Zanimljive su i njegove pjesme, Dopunjalke gdje je čitaocu ostavljena mogućnost da dopuni završetak stiha i na taj način omogući sukreativnost čitalaca da završe stih prema svojoj vlastitoj volji, koliko mu to mašta dozvoli.
Eto toliko, a sada bi ponešto rekla o njegovoj poetičnoj zbirci naslovljenoj "Istrgnuti rukopis" popraćen sjanim ilustracijama Olje Ivanjicki - svjetski poznate slikarice i skulptorice čija se djela nalaze u mnogim galerijama i muzejima poput Metropolitena u New Yorku, Muzeja modernih umjetnosti u New Yorku, Nacionalne galerije u Washingtonu, Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, itd., a evo OVDJE u ovoj Jovičinoj knjizi...
Knjiga započinje pjesmom jednostavnog naslova "Jabuka". U njoj je sva rumen sunca, u njoj je značenje žene, značenje koje je kompliment i za ženu i za jabuku u isto vrijeme i jedno iz drugog proizlazi gotovo simultano. I tu je odmah vidljiv pjesnik, autor prepoznatljiv svima onima koji su ga čitali ili će ga čitati. On ljubi ženu, nalazi je svuda u prirodi, djeliće ženskog bića vidi u jezeru, u srni, u procjepu sna i jave, u svom nemiru, u osjećanju vremena koje prolazi ili biva zaustavljeno ljepotom žene, puninom ljubavi na tom putu od života do smrti, što je kratka biografija svih nas. Jer ako vrijeme prolazi, što ga može ako ne ljubav, bar na čas zaustaviti, te da se može u ljubav i ljepotu utoniti i ako terba izgubiti se. Žena je u Jovičinoj poeziji vječna, ona je simbol postojanja i istovjetna je s rađanjem i umiranjem dana na nebu života; jednom riječju, ona je simbol vječnosti.
No valja reći da autor promatra i sudjeluje u ovom svijetu otvorenih očiju i čula. On zapaža i misli sjemenku, jabuku, svoj rodni kraj, more, vodu, u letu gotovo poludjelu pticu, on dodiruje tajnu i traži joj smisao i snagu, on smrti dodaje labuđu bjelinu, drvetu posuđuje svoju krv i poistovjećuje se s njegovim korijenom; u njemu teče zavičajna rijeka i kao on to lijepo reče na čijem brijegu njegova zavičajna duša kleči . Njegova zaljubljenost u prirodu ogleda se i izvan zavičaja, svuda gdje se priroda raskošno otvorila i sebe ostvarila. Takva je pjesma "Bledsko jezero" čiji stihovi završavaju nesebičnim optimizmom kada kaže ... Zaista, zračna i čista lepota vraćaju veru u smisao života . Točka. Tu se više ništa ne bi smjelo reći.
Lijepe su i pjesnikove pjesme u prozi koje svakako nose svoje poetsko ruho. O njima neću govoriti mnogo, jer sam možda i previše odužila nego samo bih se dotakla zadnje, a koja ima naslov Ruže za Agnješku Solaž i moju majku . Pjesnik se šeta s unukom poznatog poljskog pjesnika jedne ledene varšavske večeri. Na kraju ulice jedna postarija gospođa sva promrzla nudi mu buket ruža. Ta gospođa podsjeća ga na njegovu majku koja je mnoge zimske dane provela na pijaci e da bi mogla školovati svoju djecu. Meni je ta pjesma izazvala suze, čak mi se oteo jecaj. A zašto? Jer je to biće na uglu jedne varšavske ulice, gotovo bezlično i skoro promrzlo u par poteza doseglo simbol majke na bilo kojem dijelu svijeta i u bilo kojem trenu bilo čijeg života.
Hvala ti Jovice za ovo divno osjećanje, za lijepe stihove, za bunar ljubavi iz kojeg ćeš uvijek talentirano izroniti.
Hvala i vama na strpljenju. Eto toliko o Jovičinoj poeziji s oje strane...
Dragica Torić-Drenovac
Rijeka, 28. 6. 2005.
